Korisni saveti

Važno je znati….

  • Sloga u porodici gde postoji dete sa autizmom je jako važna kako bi roditelji izdržali pritisak koji stoji pred njima, da uspešno vaspitaju i podižu dete sa autizmom.

  • Nema razloga da roditelji optužuju jedan drugog zašto je dete sa autizmom. Diskusije o genetskim crtama u porodici su veoma interesantne, međutim roditelji ne smeju da ih upotrebe u konfliktnim situacijama, jer to ne dovodi ni do kakvog rešenja. Umesto bezvrednih rasprava koje dovode do neprospavanih noći i razočarenja i dovode u pitanje njihovo strpljenje, roditelji bi trebali da probaju da budu mirni i sabrani i da održavaju raspoloženje na jednom korisnom nivou.

  • Dobri odnosi u porodici imaju veoma dobar efekat na dete sa autizmom, delimično jer dete oseća harmoniju u kući i biva srećnije, a delimično što dobri odnosi u porodici olakšavaju praktične situacije, a ostaje i vremena za drugu decu u porodici.

  • Autizam kao hendikep čini da jedan deo roditelja izgradi među sobom stabilniji odnos i da baš taj problem uspostavlja bolju relaciju među njima.

  • Ako je moguće, roditelji bi trebali sebe da oslobode odgovornosti za detetov autizam. Energiju treba da štede za što bolje posvećivanje detetu.

  • Idealno je ako roditelji mogu da dobiju podršku od stručnih grupa kao što su psiholozi, pedagozi, rehabilitaciono osoblje i da kontakti sa školom i pred-školom budu na dobrom nivou.

  • Ako se život prihvati sa jednostavnošću i razumevanjem za situaciju u kojoj su se roditelji našli, onda će i svakodnevni život izgledati sasvim normalno, porodica će da funkcioniše dobro, roditelji će imati vremena i za svoje aktivnosti, moći će da se posvete i drugoj deci, a istovremeno će moći da izgrade blizak odnos sa svojim detetom koje ima autizam.

  • Autizam nije hendikep koji se vidi spolja. Po svom fizičkom izgledu se ova deca ne razlikuju od druge. Roditelji često čuju komentare kako njihovo dete nije vaspitano i nalaze se pred dilemom kako da reaguju i odgovore okolini u vezi sa detetovim ponašanjem. Roditelji ne treba da se opterećuju okolinom, treba da ignorišu poglede i komentare spoljne sredine. Podrazumeva se da roditelji treba da izvode svoju decu u park, na igrališta, u šetnju i na sva druga mesta koja su dostupna drugoj deci bez hedikepa.

  • Veoma je važno da roditelji rano vaspitavaju dete sa autizmom tako što će ga učiti poželjnom ponašanju među ljudima, kako bi problem njihove različitosti bio prihvaćen od okoline.

  • Ni jednom roditelju nije lako da prihvati činjenicu da je baš njegovo dete rođeno sa autizmom, koji obuhvata funkcionalne smetnje i hendikep koji ostaje čitavog života (ali u toku života može doći do poboljšanja unutar simptoma). Roditelj mora da prihati da dete ima autizam, da igradi novi stav o životu deteta, kao i nova očekivanja kako će njegovo dete da se razvija. To je bolan proces. Roditelji moraju da se prilagode novonastaloj situaciji i da nade koje su imali ranije o svom detetu neće moći da se ostvare. Od tog trenutka planovi za razvoj deteta moraju da se izmene.

  • U društvu, unutar grada i opštine, trebalo bi da postoje institucije i stručne grupe koje će da pomognu roditeljima u procesu savladavanja svog razočarenja, osećaja odgovornosti, griže savesti i da krenu u normalan život, uprkos dečijem hendikepu.

  • U vreme dok čekaju dijagnozu, roditelji su veoma tužni, nesrećni, uznemireni i misle da je samo njihovo dete sa čudnim ponašanjem, i da ne postoje druga deca sa sličnim problemom. Međutim, kad se postavi dijagnoza i roditelji dođu u kontakt sa drugom decom koja imaju autizam, tada osete olakšanje jer ima i drugih koji imaju decu sa dijagnozom autizma.

  • Lokalna udruženja za autizam pružaju podršku roditeljima, jer oni grade nova poznanstva sa drugim porodicama čija deca imaju autizam, razmenjuju iskustva i praktične savete. Podrška i entuzijazam vode ih napred i zato je korisno da se druže sa drugim porodicama. Poželjno bi bilo da svaki grad ima lokalno udruženje koje će da radi na pružanju podrške porodicama u kojima neko dete ima autizam.

  • Proces da se dete sa autizmom nauči nečemu je mukotrpan i dugotrajan. Potreban je veoma ambiciozan rad koji zahteva puno vremena. U porodici u kojoj postoje i druga deca, može se činiti da je nemoguće naći vremena da roditelj posveti vreme i njima. Međutim, dobra organizacija same porodice, dobre rutine, daju mogućnosti i vremena i za drugu decu.

  • U svojoj svakodnevnoj šemi, roditelji ne smeju nikada da zaborave vreme koje će posvetiti sebi i svom partneru. Roditelji moraju da izdvoje vreme za svoje odmaranje, hobi i da se odvoje na trenutke od porodice i grade druge socijalne kontakte, kao na primer na sreću svoje prijatelje i svoje roditelje. To je jedini način da roditelji izdrže dugotrajni proces, koji zahteva puno energije da bi detetu sa autizmom i porodici pružili sve što je potrebno. Trenutak izdvajanja vremena za sebe je trenutak skupljanja energije za dalje korake.

  • U porodici gde postoji dete sa autizmom a ima i druge dece, roditelji bi trebali da osmisle kako da druga deca imala svoj kutak, da brat ili sestra imaju mogućnost da zaključaju svoje vredne stvari ili igračke, kako dete sa autizmom ne bi došlo do njih i oštetilo ih. Roditelji moraju da posvete vremena i drugoj deci. Ona u porodici moraju da imaju uslova da ih posete drugovi. Uz jednostavno objašnjenje o autizmu, njihovi drugovi mogu da dobiju odgovor zašto se dete sa autizmom drugačije ponaša. Na taj način se olakšava ostaloj deci u porodici da se ne stide svog brata ili sestre sa autizmom. Dete sa autizmom može da se nauči da neke igračke ili stvari ne sme da dira.

  • Jedan deo dece veoma teško oštećene u razvoju, sa veoma niskom inteligencijom, ima strahovitih problema u procesu učenja i ima ograničene mogućnosti u sticanju novih znanja. Čak, da bi se naučile neke praktične rutine iz dnevnog života, potrebno je izuzetno strpljenje, postupnost, puno vremena i ponavljanja. Potrebno je redovno i svakodnevno organizovati sticanje rutina kod deteta. Posebnu pažnju treba posvetiti elementarnim znanjima i ličnoj higijeni. Naučiti dete da ide u toalet je dugotrajan proces, neki put višegodišnji. Važno je dete učiti da jede samostalno i pedantno, da sipa sa merom u tanjir, da ostavi tanjir na mesto, obriše salvetom ruke i usta.

  • Deca sa autizmom, čak i ona koja imaju govorni jezik, teško pokazuju i rečima ukazuju roditeljima da ih nešto boli. Roditelji su ti koji treba da prepoznaju da se deca zdravstveno ne osećaju dobro. Poželjno je, ukoliko je moguće, dete naučiti da iskaže da ga boli grlo ili stomak jednostavnim rečima, pokretom ili slikom.

  • Ako je potrebno da dete bude primljeno u bolnicu, onda je poželjno da roditelj ostane uz dete, da objasni osoblju detetovu bolest, da ispriča o detetovom ranijem iskustvu kod lekara. Deca se osećaju sigurnija ako uz sebe imaju neki predmet, jastuk ili igračku za koju su vezana. Deca sa autizmom mogu imati izraženu otpornost prema narkozi i to lekari treba da imaju u vidu. Kada se dete budi iz narkoze, najčešće je zbunjeno i poželjno bi bilo da neko koga dete dobro poznaje bude uz njega tada.

  • Dobro je imati mnogo strpljenja, da se roditelji raduju svakom najmanjem napretku kada je dete nešto naučilo. Uprkos teškim funkcionalnim smetnjama koje deca sa autizmom imaju, ako se podučavanje pruža sa radošću i entuzijazmom, ova deca mogu da nauče mnogo toga što im je potrebno za svakodnevne aktivnosti. Ako roditelj na vreme krene da trenira dete, na primer, da pere zube i uz to koristi detetovu naklonost ka zvučnim signalima, onda je lako naučiti dete da pere zube električnom četkicom. Motivacija deteta, stpljenje roditelja i trening daju kao rezultat da je dete naučilo jako važan momenat iz lične higijene.

  • Većina autistične dece je puna energije i veoma aktivna. Većina dece sa autizmom je dobrog zdravlja. Jedan deo dece ima epileptične napade. Pre nego što se počne medicinska terapija, treba naći fizički uzrok koji prethodi epileptičnom napadu. Potreban je period posmatranja, da se na primer, vidi da li je epileptični napad vezan za visoku temperaturu, napad ljutnje ili ima više razloga koji ga uslovljavaju, ili se može utvrditi EEG snimanjem. Ako se lekovi rano uključe u terapiju, trebalo bi da se dobro posmatra koji su negativni efekti lekova. Događalo se da deca sa autizmom dobiju lekove protiv epilepsije, a da epileptični napadi bivaju učestaliji. Kasnija ispitivanja su otkrila da ovoj deci nisu bili potrebni lekovi jer su sami lekovi izazivali napade.

  • Dete treba kod kuće u igri pripremiti za posete zubaru i lekaru. Na primer, ako roditelji sa stetoskopom pokažu detetu kako to funkcioniše u stvarnosti.

  • Roditelji ne treba da su uznemireni zato što dete pokazuje tendenciju da u periodima jede samo jednoličnu hranu, npr. periodi gde dete jede samo makarone, kašastu hranu ili jednu vrstu povrća. U nekom drugom periodu dete će na svoju volju početi da jede drugu hranu. Važno je da na stolu bude mogućnost izbora. Ako je moguće, neka roditelj postepeno u jelo ubacuje nešto od korisnih namirnica koje dete do tada nije prihvatalo. Deca sa autizmom preferiraju hranu koja ne zahtevaju žvakanje, a sokovi, voćne kreme, jogurti su omiljeni. Na ovaj ili onaj način deca sa autizmom unesu dovoljno kalorija kroz svoju ishranu i gotovo da nema slučajeva gde su deca sa autizmom neuhranjena. Deca sa autizmom su zdrava i napredna u svom fizičkom razvoju.

 Gospođa Zorica Erdeljan
Pedagog iz Švedske